Teški debakl ruskog imperijalizma

 

TEŠKI DEBAKL RUSKOG IMPERIJALIZMA

Od imperijalista do luzera

Putinu savjetnici nisu rekli da smo u 2022. godini. I da ako započneš osvajati tuđe teritorije, umjesto velikog osvajača postat ćeš veliki luzer.

Ovo je nadrealno, tenkovima ulaziti u tuđu zemlju dok te gleda cijeli svijet. I smije ti se kako nemaš goriva za tenkove ni hrane za vojnike zbog korupcije u vojsci.

Priredio je tragičnu predstavu cijelom svijetu i pokazao koliko je Rusija slaba.

Rusija je klinički mrtva

Teško je kad započneš osvajački rat, da bi svaki dan, svaki tjedan  mijenjao ciljeve tog rata. Nije upalio isprobani recept sa separatističkim skupinama, pa treba bacati bombe i konvojima preći granicu?

Nije upalila priča sa denacifikacijom, pa moraš gurati narativ sa desatanizacijom? Ne uspiješ osvojiti Kijev, pa ti je dovoljan Donbas? Onda anektiraš pokrajine koje uopće nisi ni osvojio. Onda se povučeš iz anektiranih gradova, pa bombardiraš navodno vlastite gradove.

Kažeš da spašavaš stanovništvo koje tamo živi (iako Rusija baš nikad nije rekla ništa o tom stanovništvu u Vijeću za ljudska prava, kojeg je donedavno bila član), da bi tim istim ljudima spalio sve što imaju. Dakle, došao si osloboditi ljude tako da im prirediš spaljenu zemlju? Ovo je toliko apsurdno da je teško misaono shvatiti tu petlju.

Rusiju napuštaju čak i Domazet Lošo i srpski teoretičari zavjere, ni oni nemaju šta reći u njihovu obranu.

Putin je već klinički mrtav. Ovo što gledamo su njegovi očajnički pokušaji da se održi na vlasti. Što rat duže traje, on sebi produljuje život.

Ali nije samo Putin na aparatima, on je doveo i Rusiju u stanje kliničke smrti. Ni najveća država na svijetu teško može preživjeti neuspješan imperijalistički pothvat svoje elite. Najveća država na svijetu prebogata sirovinama koja je toliko opljačkana da je siromašna. Ruska prirodna bogatstva izvoze se na Zapad, nalaze se na jahtama multimilijardera i u stranim bankama.

Jedina stvar koju ne treba najveća država na svijetu – još teritorija

Svi apsurdi invazije od 24. veljače

Teško je nabrojiti sve, osim što je cijela invazija ogroman apsurd. Nakon propalog plana da se osvoji Kijev, krenuo je nekakav Plan B, koji nikad nije ni bio razrađen kao Plan B.

Ako je itko sumnjao, sad se razotkrilo kakva je Rusija. Možda najveća, ali potpuno zarobljena država. Ona nije nikakva alternativa ničemu.

Sigurno se oni žele vratiti kroz vrijeme, do 24. veljače 2022. Ali ne mogu ući u vremeplov, i u tome je štos. Možeš ići samo dalje, u još veći ulog, u nevjerojatno visok trošak osvajačkog rata. Zašto? Da bi dobio dvije pokrajine u kojima te ljudi mrze jer si im spalio sve što imaju.

Ali nema nazad.

Već 24. veljače pređena je točka bez povratka.

Uzalud već 70 godina slave Dan pobjede, kad već 10 mjeseci imaju odgođeni poraz. Poraz na odgodu.

Podmukli narativ o ratu Rusije i Zapada

Ovo je duboko pogrešan narativ. Bombe ne padaju na New York, London, Pariz ili Moskvu, već isključivo na Ukrajinu. Nije poginuo ni jedan zapadni vojnik, osim ako se nije pridružio ukrajinskoj vojsci. Svi koji guraju taj narativ o ratu Rusije i Zapada (i Rusiji koja nije imala izbora, osim napasti “Zapad” preko Ukrajine), guraju kremljsku verziju priče.

Nevjerojatno koliko je naš javni prostor ispunjen spornom obukom ukrajinskih vojnika. Toliko se mora raspravljati u političkim krugovima o podučavanju stotinjak vojnika države koja trpi nezapamćenu, surovu agresiju?

U tome prednjači predsjednik Milanović koji ni jednom rečenicom nije pokazao empatiju prema žrtvi agresora. Ne, on gura svoju sociopatsku priču da će podučavanje o razminiranju ili kirurškim vještinama gurnuti Hrvatsku u rat. A oporba je toliko slaba da mu se nema hrabrosti usprotiviti.

Doista je teško kad započneš osvajački rat. Međunarodno se izoliraš, gospodarski se ukopaš za sljedećih 50 godina, ubiješ stotine tisuća vlastitih građana u najboljoj snazi, i potjeraš sve koji razmišljaju svojom glavom.

Za dva komada spaljene zemlje.

Katarina Baričić

Diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost. Radila sam u školi, a nakon toga kao predavač na Erasmus seminarima za profesore u raznim europskim gradovima. Paralelno polažem tečaj za turističkog vodiča, te upoznajem goste sa lokalnom poviješću. Dok su mi rad u turizmu i obrazovanju izvor prihoda, pisanjem se bavim rekreativno. Trenutno me najviše zanimaju društvene i filozofske teme, politika i geopolitika. Kroz proces pisanja teksta pokušavam samoj sebi objasniti neke društvene fenomene, a kao rezultat nastane neka zaokružena cjelina, ili samo tok svijesti. Zasad redovno pišem za portale Solin live, te Dalmatinski list.