ZAŠTO VOLIMO KRASTI?
Ne, ne kažem da se ljudi masovno bave shopliftingom, ili kradu u dvorištima od svojih susjeda. Ovdje se krađa referira na onu sistemsku, ozbiljnu krađu, a ne onu dječju krađu čokoladice u dućanu. Stalno slušamo o korupciji – zbog korupcije koja se nikako ne da staviti pod kontrolu ne možemo se razvijati, prosperirati, provesti reforme…
A korupcija, ova sistemska, kapilarna, utječe na sve sfere društva. Zbog korupcije ne možemo dobiti posao ili napredovati u poslu, ne možemo doći na red za operaciju, ne možemo dobiti zaslužene subvencije iz državnog proračuna. Jer ih ne netko dobio preko reda, jer ih dodjeljuju službenici koji su došli tu preko veze, i ne znaju raditi svoj posao.
Nesigurnost u koruptivnoj zemlji
Zbog korupcije zemlja je siromašnija, mirovine su male, ne funkcionira školstvo, zdravstvo, ljudi žive u bijedi, ljudi ne vjeruju sustavu. Prisutan je veliki osjećaj nesigurnosti, tjeskobe i anksioznosti. Nemaš povjerenja da će se država pobrinuti za tebe kad ti bude trebalo.
I taj osjećaj nesigurnosti natjera te da se i ti okoristiš kad možeš nešto zamračiti, na primjer promijeniti prebivalište zbog povlaštene karte. To ti izgleda potpuno legitimno napraviti, jer političari su pokrali enormne svote, pa možeš i ti varati na povlaštenoj karti.
Iako je sve to korupcija, ostalo su nijanse…
Ali jasno je, korupcija stvara bolesno društvo, društvo kolektivne tjeskobe da ne možeš vjerovati vlastitoj državi, kao da si u braku s nekim kome ne vjeruješ.
Borba za interese elite
Postoji li neka čarobna veza između Balkana i korupcije? Kakva je to magija s korupcijom na ovim područjima? Na profesionalnoj razini se Domagoj Margetić bavio korupcijom u knjizi Krvave balkanske milijarde. Detaljno opisuje tokove i labirinte novca iz državnog u privatno vlasništvo. Tranzicija iz Jugoslavije u više republika značila je ogromne transfere u private džepove. Kao i uvijek, ljudi su ratovali za oligarhiju.
A najlakše je zamračiti sve te transfere, nestanke novca, podjele plijena tokom konverzije iz jedne države u drugu. To je životna prilika, ako ukradeš u državi koja nestaje, nova te neće procesuirati. Kako brilijantan način za osiromašiti javna dobra i obogatiti sebe! Simbolično je da je baš 1990. godine ukinut Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine (u prijevodu, legalizirana tranzicijska pljačka).
I ne znamo koliko je pljačka zapravo velika – ali puno je veća nego što je možemo zamisliti.
Ali ne, pa vidimo ogromnu i izvan Balkana. Čak, ako se pomaknemo istočno (ne znam kakve veze geografija ima s tim, ali ima neka tajna veza), vidimo da je korupcija još napuhanija.
(u prethodnom osvrtu o Usporednim korupcijama, korupcija u Ruskoj federaciji je nekoliko milijuna puta veća. Nema imovinskih kartica, dužnosnici imaju vile, jahte i imanja koja nisu mogli zaraditi u stotinu života od svoje plaće).
Sistemski kradu oni koji su na poziciji da to rade. Kradu oni koji upravljaju javnim sredstvima. Ivo Sanader htio je ukrasti cijelu Hrvatsku. Pokrao je bar pola, jer je obolio od teške bolesti – pohlepe bez granica, koja u kombinaciji s apsolutnom moći teško metastazira. Iako je tolika krađa potpuno iracionalna jer ne stigneš nikako iskoristiti sve pokradeno u ovom jednom životu.
Ali njegov plijen opet je samo mali dio mega lopova iz Ruske Federacije. A zbog toga što oni kradu na svim razinama vojnici nemaju uniforme, obuku ni prvu pomoć.
Jedna teorija koja uvijek pokušava objasniti korupciju je kvarnost ljudske prirode.
Oportunizam, krađa kad postoji prilika za krađu. A ljudi su takva bića, funkcioniraju po principu Adama iz rajskog vrta: imaju slobodnu volju, i iskoristit će je da zagrizu jabuku. I ne preuzmu odgovornost.
Baš zato što je ljudska priroda takva, postoje zakoni koji je reguliraju. Bez sustavno primjenjivanih adekvatnih kazni neće se suzbiti korupcija, jer će ljudska priroda uvijek naći način da izmigolji…
Zato sistem treba urediti tako da krađa postane nepodnošljiva za nekog pojedinca. Kao u Kini kad se krađa brutalno kažnjava – nema milosti, odsijecanje ruke, doživotni zatvor...
Puno je lakše krasti u uhodanom sistemu koji je zasnovan na krađi. Jer tad nema tereta odgovornosti, podrazumijeva se da kradeš jer to rade svi koji se dokopaju vlasti. Ako ne kradeš, onda si čudan. Kradeš na javnim nabavama, kradeš na subvencijama, putnim troškovima, kradeš lovu iz EU fondova dok te ne snimi Laura Kovesi, kradeš sve dok ne budeš uhvaćen. A i onda nećeš biti na stupnju srama, jer je sve to normalno. Izaći ćeš iz Remetinca i nećeš vratiti ništa ili većinu ukradenog.
Koruptivno društvo je bolesno društvo
Naše je društvo jako tolerantno prema korupciji. Kao da ozbiljna korupcija nije nešto sramotno, već se tretira kao dobro snalaženje u kontekstu vremena. Takva semi-percepcija jako je opasna.
Prema jednoj teoriji, korupcija je visoka u zemljama koje su dugo bile pod tuđom vlašću. Što je logično, jer ako ne vjeruješ državi, onda je lakše pokradaš. Jer ne vjeruješ da će država pametno upravljati svojim resursima, pa uzmeš svoj dio kolača. Za svaki slučaj.
A mi smo bar imalo dovoljno različitih gospodara kroz povijest…
Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.
Albert Einstein
Katarina Baričić
Diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost. Radila sam u školi, a nakon toga kao predavač na Erasmus seminarima za profesore u raznim europskim gradovima. Paralelno polažem tečaj za turističkog vodiča, te upoznajem goste sa lokalnom poviješću. Dok su mi rad u turizmu i obrazovanju izvor prihoda, pisanjem se bavim rekreativno. Trenutno me najviše zanimaju društvene i filozofske teme, politika i geopolitika. Kroz proces pisanja teksta pokušavam samoj sebi objasniti neke društvene fenomene, a kao rezultat nastane neka zaokružena cjelina, ili samo tok svijesti. Zasad redovno pišem za portale Solin live, te Dalmatinski list.
Primjedbe
Objavi komentar