Kada je prije nešto više od stotinu godina (1920.) bio sklopljen ugovor u Rapallu između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, talijanske teritorijalne pretenzije prema istočnojadranskoj obali bile su tek djelomično realizirane. Umjesto sjeverne i dijela srednje Dalmacije sve do Rogoznice s gradovima Zadrom i Šibenikom te obalnim zaleđem Italiji su na području Dalmacije bili pripojeni samo grad Zadar s najbližom okolicom, kao i otoci Lastovo i Palagruža. Budući da su istim ugovorom Italiji pripali i Trst, Gorica, Gradiška, dio Kranjske te cijeli istarski poluotok, dok je Rijeka proglašena „slobodnom državom“, potpisivanje je bilo popraćeno općim nezadovoljstvom pa sporazum nikada nije ni bio razmatran u Narodnoj skupštini, nego je 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave.
Područja na istočnoj obali Jadrana obećana Italiji 26. travnja 1915. – crvena linija;
talijanske pretenzije djelomično realizirane ugovorom u Rapallu
12. studenoga 1920. – zelena linija
Mršavi teritorijalni dobitci nakon Prvog svjetskog rata označili su kraj polustoljetnih nastojanja Italije da zagospodari istočnom obalom Jadrana. S druge strane simbolični početak talijanskih oružano-političkih pokušaja pretvaranja Jadranskog mora u „talijansko more“ predstavlja bitka kod Visa (20. srpnja 1866.) u kojoj je tek ujedinjena Italija doživjela težak poraz. Naime, tada je austrijska carska flota (u kojoj je prema procjenama čak gotovo dvije trećine mornara bilo iz današnjih hrvatskih krajeva), iako brojčano slabija, porazila moderniju talijansku flotu pod zapovjedništvom admirala Persana. Godinu dana nakon bitke podignut je spomenik „Viški lav“, a službena obilježavanja Viškog boja održavala su se sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918., da bi ta tradicija bila obnovljena tek 1996. godine.
Talijanske trobojnice i austrijske zastave na prikazu bitke kod Visa 1866.;
izvorni spomenik “Viški lav” uklonjen
nakon I. svjetskog rata (danas se nalazi u talijanskom Livornu)
U periodu između bitke kod Visa i početka Prvog svjetskog rata Dalmaciju je zahvatio proces nacionalnog „buđenja“ tijekom kojeg su se, prema J. Vrandečiću, do 80-ih godina XIX. st. formirala tri nacionalna kruga: hrvatski, srpski i talijanski. Međutim, tijekom 1860-ih među dalmatinskim stanovništvom još je uvijek dominirala nacionalno nedefinirana regionalna svijest, što je omogućilo dominaciju autonomaša u Dalmatinskom saboru. Upravo je Viška bitka bila presudna za „nacionalnu kristalizaciju“ stanovništva austrijske krunovine Dalmacije. Naime, dok su je narodnjaci-aneksionisti, koji su se zalagali za ujedinjenje Dalmacije s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom, smatrali najvećom slavenskom pobjedom u XIX. stoljeću, liberalni autonomaši su sve do 1866. očekivali iskrcavanje talijanske flote u dalmatinskim lukama. Stoga su ih narodnjaci optuživali za talijanaške osjećaje i nazivali „kriptotalijanima“. Ipak, Autonomaška stranka je bila stvarno podijeljena na dvije struje: izvornu slavo-dalmatsku i protalijansku, koju je predvodio dugogodišnji splitski načelnik Antonio Bajamonti.
Antonio Bajamonti – načelnik Splita (1860.-1864./1865.-1880.) i autonomaško-talijanaški
političar; Gajo Bulat – jedan od prvaka Narodne stranke u Dalmaciji
te splitski općinski načelnik od 1885. do 1893.
Nakon pokrajinskih izbora 1876. godine na kojima su autonomaši doživjeli težak poraz, došlo je do konačnog raskola između dviju frakcija: zadarske (regionalističke) pod Trigarijem i splitske pod Bajamontijem. Bivši splitski načelnik je 1886. godine u Splitu čak i osnovao ekskluzivno talijansku političku stranku pod nazivom „La Societa politica Dalmata”. Iredentističke pretenzije Italije prema Dalmaciji došle su ponovno do izražaja tijekom Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je talijanska strana tražila južni Tirol, Istru i Dalmaciju kao kompenzaciju za podršku pri austro-ugarskom zauzimanju Bosne i Hercegovine. Kako je taj prijedlog propao, a Italija se 1882. pridružila Trojnom savezu (uz Austro-Ugarsku i Njemačko Carstvo), službena potpora iredentizmu je oslabila, da bi ponovno ojačala pred Prvi svjetski rat. Međutim, talijanski nacionalni krug u Dalmaciji, iako politički vrlo djelatan, bio je brojčano preslab oslonac za ostvarenje iredentističkih planova. Tako je primjerice u Splitu, udio građanstva koje se u svakodnevnom životu aktivno služilo talijanskim jezikom 1880. godine iznosio gotovo 40%, 1890. oko 11%, a 1910. tek 6%.
Razglednice iz Zadra i Šibenika s početka XX. stoljeća na kojima dominiraju
trobojnice i šahirani grbovi kao hrvatski nacionalni simboli
Tako su se dalmatinski autonomaši naposljetku dijelom orijentirali prema Italiji, a oni koji nisu mogli pristati uz talijansku nacionalnu ideju djelomično su se približili narodnjacima, odnosno prišli su hrvatskom nacionalnom taboru. Naime, narodnjačko-aneksionistička stranka je 1880. godine također doživjela diferencijacijski raskol izdvajanjem struje srpskih političara okupljenih u Srpskoj stranci („Srpska narodna stranka na Primorju”), na što je stranačka većina 1889. godine konačno promijenila naziv u „Narodna hrvatska stranka” dosljedno zastupajući hrvatsku nacionalnu ideju. Dalmacija je desetljećima bila zahvaćena nacionalno-političkim borbama između narodnjaka („puntara”) i autonomaša-talijanaša („tolomaša”) koju je pratio i sukob nacionalnih simbola, pri čemu su narodnjaci u prvom redu isticali crvenu-bijelo-plavu trobojnicu kao „narodnu zastavu”, ali također i šahirani grb Hrvatske koji je krajem XIX. stoljeća općenito preuzimao ulogu glavnog hrvatskog nacionalnog znamenja. Dalmatinski grb narodnjaci su koristili samo u zajedničkoj kombinaciji sa znamenjima Hrvatske i Slavonije.
(nastavlja se)
Mate Božić
- „najnormalniji povjesničar“ (D. Mikulandra) i „priznati istraživač hrvatske heraldičke baštine“ (T. Galović). Diplomirao na Sveučilištu u Splitu, gdje je tijekom studija sudjelovao u pokretanju filozofsko-teološkog časopisa „Odraz“ i historiografskog časopisa „Pleter“. Autor niza znanstvenih monografija, studija i članaka. Osobito istražuje heraldičku semiotiku (kao zajedničko polje povijesti i filozofije). Spoznaje prezentira putem „Škole heraldike“ (Klis) i „Male škole filozofije“ (Solin) te web-kolumni, kako je nastalo preko 150 članaka s ciljem popularizacije povijesti, heraldike i oživljene povijesti starohrvatskog doba.
Primjedbe
Objavi komentar